Nadežda Petrović je dijete jedne srbijanske
građanske porodice u kojoj je bilo daleko više razumijevanja za kulturu
nego što je to bio redovno slučaj u Srbiji onoga vremena, upravo iz
porodice koja je u tom pogledu predstavljala jedan od rijetki
izuzetaka. Rodila se u Čačku 12 oktobra (29 septembra ) 1873 godine kao
drugo po redu dijete Dimitrija Petrovića, tada nastavnika crtanja
čačanske realke, i mlade učiteljice Mileve rođene Zorić, iz titelske
porodice Zorića, sestrične i vaspitanice Svetozara Miletića, u čijoj je
kući odrasla. Porodica se kasnije nastanila u Beogradu, u tadašnjoj
Ratarskoj ulici, u kući Nadeždinog djeda, poznatog trgovca haxije
Maksima Petrovića. Vremenom izrodila su se mnogobrojna dijeca, od njih
trinaestoro bilo ih je ostalo sedam djevojčica i dva dječaka, među
kojima Nadežda nije jedini umjetnik. Njenom ocu nije se ispunila želja
iz mladosti da ode na slikarske studije u Italiju. Kasnije bio je u
poreskoj službi, ali je cijelog vijeka ostao ozbiljan skupljač
istorijske građe i kolekcionar starina. Pisac je i jedne valjane
knjige, Finansije i vijeka. Porodica je bila u prisnoj vezi
sa Svetozarom Zorićem, Nadeždinim ujakom. Zorić, kasnije profesor
Tehničkog fakulteta, bio je čovjek rijetkog obrazovanja i kulture,
dobar poznavalac slikarstva, slikarski sin, a i sam slikar - kada mu je
to vrijeme dopuštalo. On je bio najbliži Nadeždin saradnik u vremenu
njenih studija, pa i kasnije, kada je izabrala svoj put u svome
slikarskom pozivu,i mada, izgleda, nije dijelio u svemu njena slikarska
shvatanja, pomagao joj je, u dugim i oštroumnim diskusijama koje su se
žestoko vodile, da bar jasnije i čvršće formira svoja gledišta. Rastući
u takvoj porodičnoj sredini, osim toga pošteđena siromaštva, kome
rijetko da je koji od naših umjetnika izbjegao. Nadežda je imala za
naše tadašnje prilike naročito povoljne uslove da od rane mladosti
zavoli umjetnost i da razvije svoju višestruku prirodnu obdarenost. I
kad se kod mlade učenice beogradske Više ženske škole vidjelo
određenije da ima smisla za slikanje i želje da se oda slikarstvu, njen
otac kao da je jedva dočekao da je preda u ruke svom prijatelju slikaru
Đorđu Krstiću.
Impresionizam u Evropi i kod nas
Godine
1874, samo nekoliko mjeseci po Nadeždinom rođenju, u Parizu, u jednoj
fotografskom ateljeu na Kapucinskom bulevaru, priređena je ona čuvena
izložba povodom koje je jedno novo revolucionarno strujanje u
umjetnosti Zapada dobilo svoje ime. Impresionizam je,
naišavši i dugo nailazeći na nečuven otpor baš one klase čijim se
svakodnevnim životom inspirisao u svojoj tematici lišenoj romantizma i
idealizovanja, svojom borbenom upućenošću neprestano širio granice svog
uticaja. Uglavnom iz njega, a unekoliko i kao reakcija na njegove
principe, nastala su i druga nova shvatanja, koja su, takođe u zavadi
sa tradicijom, krenula drugim putevima tražeći sve nove slobode za
slikarstvo. Pred kraj prošlog vijeka, nova umjetnost, s Parizom na
čelu, našla se u matici cjelokupnog toka evropskog slikarstva, daleko
premašujući po svojoj životnoj snazi druga shvatanja koja su paralelno
sa njom postojala, neoslobođena prisjećanja na staru poetiku i formule
velikih majstora prošlosti.
Prvi učitelj - Đorđe Krstić
Njeno
školovanje u Krstićevom ateljeu trajalo je nekoliko godina. (Osim
Krstića, Nadežda je u beogradu posjećivala i Kutlikovu školu.) Koliko
je Krstić doprinjeo savjetima njenom razvoju, više se ne može vidjeti.
Iz tog đačkog vremena ostala je od značajnih studija kao da samo jedna
mala mrtva priroda, ne bez čara, toplo, malo zvučnije kolorisana u svom
tamnom tonalitetu - možda jedina mrtva priroda zaostala od njene ruke i
utoliko zanimljivija što je Nadežda docnije, po prirodi svoga
temperamenta, morala stajati daleko od te vrste motiva. Na toj slici se
ni ukoliko ne nazire nijedna od Nadeždinih crta, što ni malo ne
iznenađuje, ali se ne osjeća ni onaj afinitet sa načinom i tehnikom
učitelja koji se obično u đačkim redovima glasno ispoljava. Ostaje ipak
činjenica da je Krstić bio njen prvi učitelj, i teško je predpostaviti
da temperamentni i duboko osjećejni majstor Studenice,Čačka, Kosova Polja
i dr., serije naših prvih pejsaža slikanih u planeru, nije morao
ostaviti u duši sasvim mlade djevojke koja će postati strasni slikar
srbijanskog predjela neki naročiti, ma i neodređeni utisak, koji kraj
svog prividnog, a i stvarnog jaza u slikarskim sredinama i izrazu,
možda ipak upućuje na neki čudni duhovni kontinuitet.
Minhenski period
Svakako
je Krstić bio taj koji je na nju uticao da za svoje dalje studije
izabere Minhen. Zabilježena je 1899 godina kao godina njenog odlaska na
minhenske studije. No sudeći po tome da je neosporno u Minhenu provela
oko četiri godine, a svoju prvu izložbu na Velikoj školi, po povratku
sa studija, priredila 1900 godine, mora se zaključiti da je tamo otišla
znatno ranije, U Minhenu je još 1891 godine Slovenac Ažbe, po nagovoru
nekolicine mlađich slikara đaka, među kojima Vesel i Jakopič,
nezadovoljnih >> poukama na akademiji << i >> kojima
su školske mjere bile pretjesne za njihova slikarska stremljenja
<< ,otvorio bio svoju školu. [kola se bila pročula zbog
liberalizma svoje nastave i naglo narasla. U vrijeme Nadeždinog dolaska
u nju, slavni trio Ažbeovog ateljea u Georgenštrase bili su slovenački
slikari Jakopič, Grohar i Jama,oko čijih su se radova s respektom
gurali ostali mnogobrojni đaci oba pola i svih mogućih jezika. Vesel,
nešto stariji, bio je izišao iz Ažbeove škole. Sa ovim Slovencima
Nadežda se sprijateljila
Srbijanski period
Svojom
prvom izložbom u Beogradu, Nadežda je >> s burom i galamom
<< otpočela svoju slikarsku karijeru u Srbiji. >> Zar
poslije rada na akademiji, zar poslije dugog kretanja među radovima i
starih i novih majstora Gospođica ne nađe boljih i lepših uzora sebi i
svojoj oduševljenoj mladosti no >> impresionističke <<
radove, to bolesno i trulo shvatanje bolesnih i trulih mozgova?
<< - glasio je doček u Novoj Iskri . Dalje bi bilo
suvišno citirati. Kritičar naziva njene radove jednostavno ono.
Razumije se, nije izostao zaključak da će >> ako samo bude malo
duže gledala velike radove klasičnih slikarskih škola... << itd.
Očigledno saradnik Nove Iskre nije ni slutio da je Nadežda
Petrović u Njemačkoj ne samo duže gledala, nego i pažljivo kopirala
stare majstore naročito Rubensa i Zurbarana. Kopije su do danas
očuvane. One svjedoče o čudnovatoj lakoći s kojom je Nadežda ulazila u
tehniku ovih velikih umjetnika i zapanjuju nas time što nam otkrivaju s
kakvom je disciplinovanošću umjela da savlada svoju plahu i svojeglavu
prirodu i da ostane potčinjena i vijerna uzoru. No ona nije ostala na
putu klasičnih slikarskih škola.
Pariski period
Godine
1910 i 1911 Nadežda boravi u Parizu, gdje joj je Meštrović ostavio svoj
atelje. Pariz za nju nije bio novost. Ona ga je posjetila više puta
prije nego što je osjetila potrebu da se u njemu za duže vremena
nastani i da u njemu radi . U njemu se moglo zauvjek ostati, iz njega
se moglo pobjeći, ali je njegova vlast bila tolika da se nije moglo
biti slikar a da se on mimoiđe .
Tadašnji
slikarski Pariz, u kom je posmrtna slava Sezanova bila na vrhuncu, bio
je u groznici nesnishodljivih; ezoteričnih traženja i otkrića,
nazivanih poznatim imenima. Njima se nije ostvarivao Sezanov san da
veže impresionizam za pusenovsku tradiciju i njih se nije ticala
publika u škripcu koja tu umjetnost >> ne razumije << , a
od koje se ipak očekivalo da shvati i zavoli sve jezike nastajuće nove
umjetnosti i sva suprotna tvrđenja na njima rečena. Nadežda, koja je
imala smisla za novo i smjelo i koja je nagonski bila okrenuta prema
budućnosti, nije mogla ostati ravnodušna prema tom Parizu . Navodi se
da je ona >> sudjelovala s Pikasom, Matisom i Marijom Loransen,
na jednoj uskoj, jednoj od prvih izložaba fovista << , - što bi
odgovaralo njenom konspirativnom karakteru. Ona je pokušala nekako
sumorno i da prestavi našoj publici >> taj pokret u današnjoj
slikovnoj umjetnosti - >> recherche - na sve strane u svim
pravcima << - te >> pravce koje nazvaše : primitiviste,
foviste, kubiste, futuriste itd. << Pisala je da >> svi ovi
noviji pravci nose u sebi mladost izdravlje << . Umjetniku koji
se >> svakog trenutka << pita gdje leži istina >>
nauka je pritekla u pomoć i pomogla, da na osnovu fizičkih i
matematičkih zakona rješava i umjetničke probleme - kubizam i
kubistički principi nove umjetnosti proizvod je ove udvojene tražnje
Ratnički Period
Kad
su 1912 počeli ratovi, mnogobrojne žene Srbije prihvatile su se njege
ranjenika po bolnicama. Samo dvije su bile određene od strane Saniteta
za ratnu zonu pri Vrhovnoj komandi za vojničku službu. Jedna je bila
Nadežda Petrović. Njen predani rad u poljskim bolnicama na ratištima,
njena hrabrost i njena najveća žrtva koju je dala na toj dužnosti
dobrovoljca ostali su kao naročita, svijetla uspomena .
Vrijeme
Balkanskih ratova bilo je ujedno i njena posljednja značajna slikarska
žetva. Događaji su nametali teme . Motivi su bili Prizren, Vezirov
most, Skoplje, Kosovo Polje . Ratne skice i crteže propali su najvećim
djelom u Čačku i Kraljevu, gdje ih je bila ostavila na čuvanje .
Objava
rata 1914 nju je zatekla u Italiji . Bila se oporavila od tifusa
preležanog u Skoplju za vrijeme epidemije 1913 i vratila odmah u
zemlju, opet na dužnost vojne bolničarke, na kojoj je ostala do kraja .
Zaključak
Nadežda
Petrović nije doživjela svoju lokalnu slikarsku slavu. Ona je bila i
voljena kao drug i cijenjena kao čovjek i poštovana kao borac na svim
poljima svoje aktivnosti, osim slikarske. Njena smrt je bila duboko
ožaljena u vremenu kad se ginulo neštedice. O njenom slikarstvu
međutim, dok je živjela, nije bila napisana koja topla riječ. Kritike
su se kretale između grubosti kojima se brutalno negodovalo protiv
>> te secesionštine << za koju bi >> lekarski valjalo
analisati ukus kojemu se ona dopada << ( 1906 ) i onih učtivih
neodređenosti kojima se izbjegava sud kao :
>> Nadežda Petrović nalazi se nesumljivo na putu napredovanja << ( 1907 ) ili
>> Nadežda Petrović ... koja se sa snagom mladosti za koju nema mogućnosti pašti da pobedi sunce << ( 1912 ). Njena Fasada Bogorodične crkve ,
kad je 1912 bila izložena u Beogradu, ocjenjena je kao >>
nemoguća << , kao >> jedna od onih mistifikacija rapena,
koji ih uveče iznose uz pariske kejove, pošto se preko dana njima
zanimao pariski badaud << . Nadežda nije dokazivala. Godine 1909
ona je mirno i jednostavno napisala: >> Za sve se traži vremena,
a za vaspitanje publike malo duže vremena << - a 1912 godine :
>> Savremenicima su svagda novatori smješni i ludi, logično je i
pojmljivo, jer se oni svojim intelektom, individualnošću sa kojom
posmatraju ljude, prirodu i sve njene pojave, izdvajaju iz svoje
sredine; oni i jesu tu da unose ispravke sa novim akordima, da
iskorenjuju sve ono što nije proizvod duha, kakvog stvaraoca i
vaspitača velikih masa << .
Calendar
